Dzana's space

It's a beautiful day! Mada i dalje ne kontam zasto me se bojish?? (:

Da bar mogu bosonoga da setam na lagano izrasloj travi...da se osmjehujem suncu...posmatram oblake...da cvjetovima ukrasim pramenove kose...Da mogu bar kapi kise da posmatram na golim ramenima...da vrhovima prstiju dotaknem sunceve zarke...da razblinim taj oblak zvani ceznja.....Da bar mogu da, kad te dotaknem...da znam da si stvaran...da postojis!

(Ja i moji prenosi... :P Ali o cemu covjek misli, tako se osjeca, ako mislim o TEBI, nasmijana sam i pishem vedre pjesmice, a ako pomislim na NJIH, mrzim cijelo covjecanstvo.. Ne preostaje mi nista drugo nego.. uciti anatomiju :o)

„Kakve su ti uobicajene misli, takva ce biti i narav tvoje dushe, jer misli dushi daju boju.“(Marko Aurelije)

Ti Dozvoljavas Meni Da Budem Ja!Hvala ti..
Jos jedno jutro..jos jedan dan pretvaranja... jos jedna maska..
Mislim da sam vec oguglala na sve oko sebe....ne prihvatam sebe a ni okolinu....gusi me saznanje da se sve te maske slazu jedna na drugu..
I tako iz dana u dan....iz mjeseca u mjesec....iz godine u godinu....Dok nisam srela tebe...tako bezazlena situacija....pomisao da cu tebi da otvorim srce...da pred tobom skinem sve maske i da postanem ja....konacno da se ohrabrim i pokazem svoje pravo lice....ne-nisam ni pomisljala na to....
Upijajuci svaki tvoj pokret,osmjeh,pogled upucen meni....osjecala sam se zivom! Znas da kazes ono sto je  potrebno, sa tako malo rijeci..

Kad sam bila mala, nisam shvatala neke stvari koje mi je pricala mama.. Ali sada su mi savrseno jasne..

Tako sam danas cijeli dan, poslije samo jednog telefonskog poziva pala u depresiju! Odakle toliko zlobe u ljudima? Odakle?

- „Dzana, kad ti neko kaze jesi li cula sta je uradio ili rekao ovaj ili onaj, samo reci NE ZANIMA ME.. to ce ti puno pomoci u zivotu, i manje ce te boljeti glava od svakojakih gluposti“

- „Ali mama kako cu reci da me ne zanima, kad me zanima.. Znash ti dobro kako sam ja znatizeljna..“

Na to se mama samo nasmijala!

Kuca se gradi od temelja.. Tako i neke nashe manire, navike sticemo u ranom djetinjstvu.. A roditelji su tu da nas upute na ono najbolje..

Danas mami mogu biti zahvalna sto me stvorila ovakvu, bez mrznje, ogorcenosti i kompleksa u meni! Jer, svi smo mi na svoj nacin savrseni, neki su bolji u jednome, neki u drugome.. ali svi imaju nesto! To nesto se najcesce vidi u ocima ljudi.. ne kaze se djaba da su oci ogledalo dushe! Razlika je samo sto neki razviju ono bolje, a neki ono gore u sebi..

Meni samo nije jasno zasto se ljudi vishe ne posvete svojim zivotima, nadju onu ljepsu stranu zivljenja, uzivanja u zivotu.. Zasto toliko „hrane“ svoj ego pricajuci loshe stvari o drugim ljudima?

Ne tangira me toliko kada neko nesto o meni kaze (jer znam da nije lako ni njemu samome), ali tangira spoznaja da postoje ti ljudi, svuda oko nas i sama pomisao na njihovu psihu? Ali najtuznije je sto se ti ljudi prave tako nevini, tako fini prema svima! Dokle cemo se mrziti i biti neprijatelji jedni drugima.. A zivot tako brzo prolazi.. Prozivjeti svaki dan na najbolji moguci nacin, sa osmjehom na licu..

Ja ne mogu da mrzim.. Ne zelim.. Svi imaju svoj zivot, i neka ga prozive onako, kako oni misle da je najbolje.. ( u pravu si Rix.. Mozda jednostavno ima nekih problema kod kuce.. vidish, ne razmisljam ni ja dublje o nekim svarima, ali znam da ces oprostiti, na greskama se uci)..

Ako mi neko zeli nesto ispricati, mene ce zovnuti na kafu.. i reci mi to, ako nece, onda ja to ne treba da znam, i ne treba da me zanima! Isto tako moj zivot se tice mene, i nekolicine ljudi oko mene.. a ako nekog bash nesto zanima, da „ne moze da spava zbog toga“, neka pita mene, ja se nechu ljutiti, i to cu vishe cijeniti!

 Zato, ako cujete neki trac, nemojte meni govoriti! Mene to NE ZANIMA!

P.S. Ovo je drugi put da ovome pishem.. Po tome mozete vidjeti koliko sam ogorcena na takve ljude!

“I napokon otvaram oci, nakon godina dugih.. I sada vidim ti nisi nista drugaciji od drugih!”

A obecao si mi da me nikad neces povrijediti i da nikad zbog tebe necu zaplakati...

Porusio si obecanje...

Samo si jos jedno razocarenje u nizu...jos jedna stvar koja je nestala iz mog zivota...Jedan lik koji ce biti zaboravljen...

Hodaj sam putevima zivota...Iako to” ne znas  bez mene”...

Bori se sa pustim nocima ,bolnim jutrima...Bori se sa prazninom duboko u tebi!

Ja ostajem ovdje, bas ovakva kakva jesam...cekajuci ljeto i prve ciklame...

Ne ja ne zelim da se mjenjam, ne zelim da budem ono sto drugi ocekuju...ne zelim da zaboravim ono moje, u meni...

Jedino sto sad zelim je da gledam kisu...

I slusam..

 “.. da me gubis, zauvijek.. iz dana u dan, kako prolazi vrijeme, sve vise sam sigurna..” (T.C.)

Dvije stvari moram reci...

1. Pozelila sam mamu!

2.Cesto me pitaju:  „Zasto se smijesh“

                             „ Nikakav poseban razlog“, odgovaram..

Nijedno zivo stvorenje, osim covjeka, nije u stanju da se smije. Drvece moze da krvari kada je osteceno, divlje zvijeri u pustarama zavijati ce od boli i gladi, ali samo ja imam dar da se smijem i smijat cu se kad god budem htjela.

I, ponajvise od svega, smijat cu se samoj sebi, jer je covjek najsmjesniji kada sebe uzima preozbiljno. Premda jesam neponovljivo cudo prirode( jer nikada jos nije bilo nikog sa mojim umom,mojim srcem, mojim ocima, rukama..niko ko nekad bjeshe rodjen ,niko ko danas zivi i niko ko ce na ova svijet doci sutra, nece biti u stanju da hoda, govori i razmislja na isti nacin na koji ja to radim), nisam li isto tako samo zrnce sto ga unaokolo kovitlaju vihori vremena? Sto se to, do smiraja dana, moze dogoditi, a da ne izgleda beznacajno u rijeci vijekova?

Jeste li ikada bili u prilici da radite neki posao, ucite ispit, gledate tv, pijete kafu s prijateljicom.. i razmisljate o nekoj drugoj stvari, kako bi mozda bilo bolje da radite to nesh drugo.. i npr. Dok pijete kafu, umjesto da uzivate u trenutku ( bar ja uzivam dok je pijem s dragim ljudima, hehe), vi mislite kako je bolje da sjedite kuci i strebate anatomiju..ali ne, vi i dalje tu sjedite.. Doci cete kuci, i vidjeti kak je vec kasno da ucite, krivo vam je sto ste vrijeme „izgubili“ na kafu..

Svu svoju energiju treba usredsrediti na izazove trenutaka, i ono sto pri tom cinish, pomoci ce da zaboravish na sve ostalo.. Svoje kucne probleme, ostavljam kod kuce, probleme s faxa, na istom... Razmisljati o necemu drugom, samo moze zamagliti misli..

Problemi,obaveze ce ostati medjusobno odvojeni, i ja cu na taj nacin cvrsto biti povezana sa istim.. Koliko bi nam samo obaveze lakse „pale“ da smo dali sve od sebe da ih obavljamo najbolje sto znamo, umjesto sto vrijeme provodimo trazeci izgovore da im se ne posvecujemo onoliko koliko je to potrebno. Niti jedan zadatak ne smije se ciniti pretezak, jer mi smo bozija djeca, rodjena da bi pobjedjivala. „Neko to od gore vidi sve“:)

 Jer covjek koji se neprestano lomi koju od  dvije stvari da ucini, na koncu  nece uciniti ni jednu ( zaboravila sam ko mi je ovo rekao :P Rix!) Uvijek cu, citavu sebe posvecivati zadatku koji u datom trenutku stoji ispred mene( pa bilo to ucenje, setanje ili ciscenje sobe :) ). Ono sto cinim, cinit cu kao da nista drugo na svijetu nema nikakvu vaznost. Nijedan vjetar nije dovoljno dobar za moreplovca koji ne zna u koju luku da se uputi.

 Bila sam na kafici, bilo mi je prelijepo, pisala sam blog, josh uvijek se super osjecam, a sad cu da ucim! (: Sve se moze kad se hoce, ko ne vjeruje, neka proba! (: Potpuno sam skrenula s teme, ali nema veze, i ovo mi se svidja ..

 U svemu sad mogu naci nesto lipo, i reci Zivote, dobar ti dan!

                                                                                                            Love ya.. :*

Draga mama....hvala ti sto si bila tu kad je trebalo i kad nije...Hvala ti sto si rodila  mene ovakvu ...hvala sto si mi dala ovakvo ime...koje mi je dalo neke predznake pri samom rodjenju..Hvala ti sto si bila uz mene,sto si mi oprastala...pjevala mi uspavanke....Hvala sto s tobom preputovah toliko gradova...Hvala sto si bila stroga i upucivala me na prave puteve..Hvala sto si dozvolila da grijesim...da se saplicem,padam i placem..Hvala sto si se radovala svakom mom uspjehu i bila tu kad sam dozivljavala velika razocarenja...Hvala sto si znala kad trebam mir,kad smijeh,kad ljubav,kad stisak ruke i zagrljaj i kad mi je bio potreban onaj "samar" zivota da ne sanjam..da ne letim..
    Hvala sto mi dozvoljavas da budem ja..sto me ne ogranicavas u uspjesima i u neuspjesima...Hvala sto volis mene i Zanu..hvala sto volis tatu...Hvala sto ne pravis razlike izmedju nas...Hvala sto shvatas da sam sad odrasala cura....i da nisam vise ona malena djevojcica..sa kojom si setala zelenim poljima...nisam vise ona mala kojoj je poljubac na bolno mjesto pomogao..nisam ona koju uspavljuju pjesmice i price...sad sam malo veca..malo pametnija...ali jos uvjek te trebam...
   Trebam te jos dugo...trebam te da samnom docekas jos uspona i padova....trebam te da si tu...kad diplomiram..da se ponosis mnome..da se smijes od uha do uha kad budem zavrsila sve sto sam sebi zadala...Trebam te da budes tu kad se budem odlucivala na velike korake u zivotu...
    Volim te ....i uvjek cu te voljeti...Ti si ona koja me gleda sa najvecim ponosom u ocima,koja se osmjehne iskreno kad uspijem i kad place i dozivljava samnom poraze… Hvala sto si mi maloprije rekla da vjerujes u mene..
   Hvala ti sto postojish! :)

Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne čita, onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,onaj koji ne mjenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mjenja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti, i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji neće dozvoliti, niti jednom u svom životu, da pobjegne od smislenih savjeta.......
Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti srecan!

Prijateljstvo!

Vec dugo pokusavam da napisem nesto o jednom posebnom prijateljstvu...Koje se rodilo u nekim gimnazijskim klupama...Pa kasnije u parkovima...Kinima...Izlascima...Ljetovanjima...I beskonacno dugim kafama....Razgovorima...

Zagrljaji....Kad su potrebni....Utjeha kad se lomi svijet iznad nasih glava...osmjeh kad se voli i ima nekoga...Suza kad je potrebna...Rijec kad ih ti nemas vise...Kad zastanu u grlu...Kad izlaza nema...I onda...jedan pogled u te oci...lice puno razumjevanja...I tad znas...da neko zeli da te slusa...

Ne trazeci za uzvrat nista osim razumjevanja...Rijeci...I prisustva....Ne osudjuje..jer tu zla nema!!!Vidi kad je srce tuzno...kad u ocima ne blista sjaj vec suze, koje cekaju svoj put niz obraze..I ne mare da ce ko da ih vidi....I zagrljajem...pogledom...Osmjehom...Ona je tu..kad treba i ne treba...Jer joj vrijedim takva kakva jesam...Surovo iskrena...Prijateljica kakvu zeli...Prijateljica je kakvu zelim...

I ovo prijateljstvo nije ograniceno vremenom i prostorom...ovo prijateljstvo suprostavlja se svim normama...Ovo prijateljstvo je jedno od onih koji traju...Kad su prazni dani,nebitni...jer misli su one koje vaze...I kad su dva tijela na drugom kraju svijeta a dusa negdje iznad...

Ne bojim se da vrijeme moze naceti, cak unistiti nase razumjevanje cutanjem...Znam i da nas rastave i vrijeme i prostor...Da se svaka svome putu okrene...Znam da duse bi isto mislile jedna o drugoj...I vjerovale da nema vremena koje bi liscem i snjegovima pokrilo Ovo nesto....Ovo nase prijateljstvo!!

..U ocima mojim ti se iscrtava svaki osjecaj...U svakoj kretnji slutis neizmjernu iskrenost....U rijecima ona sigurnost koju imam samo u rijetke i posebne ljude!!
A ti jesi posebna...
Ostani takva...
Meni si posebna....
A nekad davno...Nisam mislila da to meni mozes biti...
Grijesim i ja...Cudno,zar ne :) ?!!
(In vino veritas!!!)

Do sada nisam pisala o svojoj dragoj profesorici Kiri,ali evo odlucih joj posvetiti citav ovaj blog. To je jedna divna zena! I danas, dolazi.. Mahir B.govori “ljuta je” .. Heh.. Ja, naravno, nasmijeshena kao i uvijek, nastradam.. Ni kriva, ni duzna! “Djevojka na broju 26!vi, vi.. Da sto se meni smijete.. Kako se zovete” a u pm.. Nisam valjda ja.. “Dzana”, ja odgovori onako hladno, ne misleci da ce nakon toga uslijediti citava predstava.. “Dzana? Kakvo je to ime? Vidi ti kako su te roditelji odgojili, kako se zovesh” “Dzana”, ponavljam! Vec kod nje vidim paru iz ushiju.. Pocinjem se tresti! “Reci mi fino kako se zovesh?” “Ja se zovem Dzana, prezivam Boloban”.. “Hajde sad napishi na papir ime i prezime i pokupi stvari, idi van!” Napisem veikim slovima Dz.B., uzmem stvari polahko.. Ono izgleda kao meni svejedno, a u meni strasan nemir.. Aaa.. Smiri se Dzana, govori Ada.. Govorim sama sebi.. Izlazim i kontam kako ne mogu na desna vrata, nego na lijeva, medjutim, mozak zadaje suprotne naredbe..Ulazim u prostoriju,vidim nema izlaza, kontam sad kad se vratim u amfiteatar, reci cu Kiri “Nema vam tamo stapa” haha.. Ulazim ja u amfiteatar, svi se smiju, naravno svima drago sto nisu moje sudbine.. Kontam da kazem “Ja ovdje ne vidim nista smijesno”.. Al imam osjecaj Kirica ce me gadjati onim stapom svojim.. Preshutim.. “Zapamtit cesh ti meni sto si danas napravila ovu predstavu..” .. Tako je nesh rekla .. Ja je gledam, onako sva zbunjena.. Kontam hocu li proci pored nje, ili cu ipak zaobici.. Znate i sami sta sam uradila! Kada sam konacno nasla izlaz, neka cura me nesto pita, ja gledam u nju, ona gleda u mene.. Tako smo se gledala par sekundi.. Nisam se ni sjecala njenog pitanja, toliko me Kirica istaumirala..A meni je samo bilo drago sto se u mojim celulama nalaze mitohondrije ;)